Koraci proljetne tišine

...zar voli onaj koji samo govori  -volim!?

....mjenjaju se vremena baš kao i ljudi.Nekad smo bili drugačiji nego danas.Život nas promjenio i naučio mnogočemu.Samo tu ima jedna poanta!

Kao što ja živim u tvome sjećanju, tako isto Ti stanuješ u mojem.I to je ta draž.

Svi zauvijek ostajemo na platnu vremena razasutom tu negdje...U mislima onih kojih su nas jednom uspjeli zavoljeti...!

...krivim sve romantične filmove i ljubavne romane za moja prevelika očekivanja u ljubavi....Poslje svega...Netko se okriviti mora!

...opet sam te tražila po nekim pustim ulicama grada

gdje tutnje tuđe prošlosti...U nekim drugim muškarcima koji ti ni po čemu ne sliče.....U praznim pogledima.... I nigdje te nema!

Dopusti mi da budem tvoja stijena, na koju ćeš se osloniti poslje naporna puta..

I kad posustaš.. Kad pomisliš da ne vrijedi više tako.. Sjeti se ljubavi i snage koju čuvam za tebe.Budi moja vatra, da i dalje gorim istom jačinom... Ne dopusti da se ugasim!

                                                                                       ..for you!

...i što sam dalje  ..sve mi bliže bivaš...

...o kako tužnih ljubavi ima...pitam se dal' netko sretno voli još....

rekao je Meša:kreni na put..Kud bilo..Promijeni kraj..ljude....nebo....Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme....

...ako još niste posjetili Berlin, vrijeme je da to učinite...Pogotovu ovako kao ja ako imate nekih rodbinskih povezanosti s tim gradom..Ja se pasam nekako tih velikih gradova, zato i ne živim tamo... mada svi moji putevi nekako vode u tom smijeru, uspjela sam se nekako otrgnuti od tog blještavila što taj grad nudi...i ostajem pri svojem ,,tu gdje jesam tu ostajem,, mada se nebi mogla i zaobići neka iznimka radi pravog razloga...

 Za one koji nisu znali: Berlin broji oko 3.392 026 stanovnika od kojih su njemci, turci, kinezi, talijani, hrvati i da sad ne nabrajam nisam toliko upućena u stanovnike već samo one koje poznajem....Ako se ikad zateknete i niste sigurni kako provesti tih par sati...moja preporuka je da posjetite shoping centar Arkaden u kojem možete uživati sve dok se vaš bankovni račun ne istroši.. :))  Imajte na umu da su cijene vrlo slične kao u Zagrebu.

   Ono našta meni seže pogled kad bacim pogled kroz balkon je 365-metarski toranj Berliner Fernshehrturm...fora je doći na taj 300-metarski toranj  odakle se pogled prostire na cijeli grad...jes da je ružan kao izgleda ali pogled nije toliko loš iako je neusporediv s onim Eifilovim na  urbanistički Pariz...Ima se tu štošta za vidjeti...kao npr. stadion Olimpia ili nezaobilazna Brandeburška vrata...... 

 S obzirom da se još nisam spakovala pogledavši na sat skontah da je vrijeme za spavat....i da je sutra novi dan....i da se moram ustat rano i da se laganini počnem pakirat...Moram priznat da će mi falit oni koje volim...

..u meni ostat će čežnja za mojim gradom i vjetrovima u istom smijeru..................

 Ako je vraćanje cilj čemu onda odlaženje...Pa u tome i jeste sve...

Poželim te uvijek...Nije mi potrebna prognoza srca koja te tako pokorno čuva.Poželim tvoj miris pogled i osmijeh..Tvoje ruke na kojima je jasno ispisana sudbina moje ljubavi..... Nedostaješ...Za ovo moje sad i za naše zauvijek!

...pa danas, kad vratim film unazad..sjetim se bivših ljubavi, manjih i većih..I shvatim da život neminovno ima svoj put.Sretnem neke koji su me boljeli, pa pomislim s radošću kako me više ne bole...a onda sretnem i onog koji za ruku vodi sretnu djevojku pa mi srce zadrhti..i pomislim kako sam ja mogla biti na njenom mjestu samo da sam mu pružila priliku da me usreći...Al' ne....Uzalud je sve to.Svi imamo neki svoj put. Nije bilo suđeno da baš mene usreći i tu se priča završava.Nego ih sretnem u prolazu pa poželim sreću sebi i njima.Njima da im sreća potraje..a sebi da ga prepoznam kad ga sljedeći put sretnem.

...postoje jutra kada se probudiš kao nov i sa novim spoznajama..i otkriješ da je sve bilo prije obojeno pogrešnim bojama..Tvoji strahovi donosili su gubitke i mirio si se s tim..Dobri planovi uvijek bi zanijemili prelazeći iz teorije u praksu...Al' jutros ja i ta moja nova spoznaja....i netko tko je uvijek uz mene...Tko me tješi, brani i hrabri...Netko tko mi daje snage da izvedem te nove moje spoznaje na prostranstvu stvarnosti..Zahvaljujem mu na dobru i lječim dušu sigurnošću njegove ljubavi...Moj prijatelj Isus...bez njega ne mogu učiniti ništa..Sve sam ispustila iz ruku da bih sačuvala sebe..Sve je prolazno.I nema više praznine..Ni ništavila nema..Koliko sam samo planirala, trudila se, molila i na kraju umorna odustala...A sve je u Božijim rukama.. prepuštam mu se....Život je kratak, a ja tek na pragu spoznaje...otkrih je i više je ne ispuštam.......

  I ljepo sam ti rekla........Gdje ti je bila pamet kad si sjedio na ušima..... - Brak ne može biti cilj!

..o znaš Ti to vrlo dobro znaš...i čemu sada kajanje... Uživaj!!!

...sva zagonetka bila je u tome da se nađemo...Dva svijeta..Dvije duše...Sad okrećem novu stranicu, prestajen truditi se i prepuštam onomu koji me stvori da me vodi...Nek propadne sve..ti nisi u mom trudu..ti si u slobodi koju ti dajem.Svakome je život dodijelio njegov dio.. I ne trudim se da s tobom pronađem sreću..ti možda imaš drugačije uvjete i druge sposobnosti...I možda uvijek nekud žurim i nikud ne stižem...al ne idem ja ispred svog vremena...moje vrijeme ide za mnom i u tome je nesporazum.Jednoga dana ćemo se možda sresti..i tad ću ti se zagledati u oči i upitati: - Jesam li imala pravo?                                                                                                                                              

                                                                                                                                  ... for you!

Jednom sam pročitala ovo...

Najdivnije...najčistije...najiskrenije ljudsko osjećanje velika je inspiracija za priče..za pjesme..filmove..za ljubav

Prečesto se ta riječ..''Volim te'' izgovara..Postaje fraza.Zloupotrebljava se.

Ljubav je osjećanje koje nam daje snagu..ulijeva energiju.Čini nas pozitivnima.Ali ljubav je sve samo ne riječ.Ljubav je razumijevanje, tolerancija, spremnost na kompromise, uzimanje i darivanje.Ljubav živi i kada je teško onima koji se vole.Živi i kada dođu sretni trenutci...I nije ljubav bajka!Bajke ne postoje kada smo odrasli.Postoji pravi život.Svakodnevnica.Ponekad je ljubav na ispitu....ONA PRAVA POBIJEĐUJE SVE.....

I moja će na kraju..poslje svega pobijediti!! -vjerujem

...sve je u trenutku..Vječnost...Radost..Život.. Ljubav...Sreća....Gdje je srce ondje je život..Zašto ga ne nositi uvijek sa sobom....Tragala sam za srećom..za ljubavlju...I kada mi se učinilo da sam je pronašla..čim sam je se dohvatila umjesto sreće u mojim rukama je ostalo samo razočarenje i praznina...Ali sad pouzdano znam.Ljubav i sreću ne nalaziš ako je otkriješ i poželiš da je ostvariš...već da živiš ljubav..Ljubav je ostvariva u bezbroj oblika.Svaki životni promašaj ne promašuje i ljubav.. I to sad pouzdano znam.Zapravo...Samo odricanje donosi sreću... I tek kad se odrekoh čovjeka, u mom srcu zaigraše ljubav i sreća..Čudesna je to tajna života..Zašto mi se opire vrijeme?Tko se to javlja? Čije oči moram uzeti da bih vidjela?Sve je puno tajni.......

..ima blogera kojima priče naviru kao od šale..Napišu ih za jednu noć ili za nekoliko dana..One su kao plod izašao na sporedni ulaz...kao bezbolno rađanje..Oni nisu ni svijesni što su napisali...Priče ih nisu mjenjale..Drugi izbacuju u pričama psovke, traume, komplekse i doživljaje kao potrebu svojih duševnih rasterećenja..Drugi ih nazivaju piscima..a mnogi od njih to i nisu..Neki proživljavaju teške dane..Vječito se penju i krče putove.Nezadovoljni su svijetom i samima sobom..Vječiti avanturisti i revolucionari.Priča im je mač u rukama i plamen u očima........ I evo,, Došašće je...a ja neznam što da napišem ..Neznam riječi koje da upotrijebim ...Na današnji dan neću priču...sve sam svoje priče davno ispričala.Danas sam sretna i TO JE SVE !!!

...pitaju me koje je godišnje doba za mene naj ljepše,, ja im kažem: bilo koje doba...ono doba kada je on tu........

Dan za danom prolazi, a što dolazi? Prošli trenutci ne vraćaju se nikad više.Sve smo stariji...Nikad više mladosti u nama.Nije dobro da je čovjek sam.Ima ljudi koji se plaše osame.Oženjeni pored vlastitog poroda drhte od buduće samoće.Drugi su uvijek željni samoće.Oni stvaraju.Njihovo djelo privlači ljude.Zapravo oni stvaraju sebe.I svijetle..Ljudi za njima idu.Oni ne trebaju prijatelje ni znance, ni ortake ni drugove...Oni su sebi najbolji drugovi.Zato su okruženi ljudima.Svi ih traže..Svi ih trebaju...pitaju...sljede njihove stope..Oni su otvoreno nebo, objava radosti, svijetlo u noći, put u prašumi, samostan u buci..Usred bogatstva, oni su siromaštvo..Usred mase, oni su sami.Usred pijanki oni su trijezni..Usred pometnje, oni su pri sebi.Usred izgubljenih, oni imaju spas...I tako dan za danom prolazi..a što dolazi.. Život u izobilju?

Kad malo bolje razmislim i ne znam kada sam točno počela misliti na tebe...Možda je to vrijeme koje se ne može odrediti u stvarnosti.Možda prije mjesec..il' godinu.Možda prije tren.. il' vječnost..Možda si oduvjek bio u meni kao dio mojih naj skrivenijih čežnji... ili kao stara mašta mog djetinjstva razočaranog djeteta koje nije uspjevalo da pronađe prijatelja s kojim bi podijelilo igračke ili zajedno kralo marmeladu iz ostave...

I ne znam zašto sam počela da i mislim o tebi...Možda zbog toga što si otkrio onaj dio mene koji je zapetljan u mreži moje stidljivosti..I možda je zato nemoguće odrediti otkad sam počela misliti na tebe. I ako mislim na tebe dok ovo pišem neznam ni kad sam te zadnji put vidjela..Dal prošle godine..prije mjesec..jutros il' prije nekoliko trenutaka..Nešto od tebe ostalo je u mom sjećanju...Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote..I svaki put uvečer kad pogledam kroz prozor svoje sobe poželim da u svom životu makar dio ljepote koju nosiš u sebi daš onoj koja je pored tebe...

...vrijeme je Došašća...kako ljepo kada znamo da će uskoro doći On...A što ljudi čine da ga dočekaju...Na zemlji prava Sodoma i Gomora..Dali se njegov dolazak obilježava sa potrošačkom groznicom...Punim stolom..Prekomjernim ićem i pićem a praznoga srca...Nije li Njegov dolazak..skromnost, poštovanje, poniznost, odricanje....darivanje sebe..ljubav prema drugima? KUDA IDE OVAJ SVIJET???

Naučila sam da ne možeš nikog dotaći rukama niti vidjeti očima dok ga srcem ne osjetiš...

Nikad ga vidjela nisam..a znala sam da postoji......Zastorima pokriveni dani krili su ga od mojih očiju..

Kada sam ga prepoznala srcem toliko je ličio na jednostavnost samo njemu svojstvene..da je naprosto morao da postane moj san...San koji još sanjam i strpljivo smišljam način na koji bi mu rekla one male riječi dvije u koje bi stalo moje cijelo srce.........Ljepši je od naj ljepšeg sna..!